Često čujem kako neko komentira: “i opet sam upao u tešku fazu; ne znam što bi sa sobom; ponovno se osjećam iskorišteno; ponovno sam naišao na krivu partnericu; ponovno me roditelj omalovažava i ponovno se osjećam tužan zbog toga; ponovno nemam sreće u poslu; ponovno sam iscrpljen i ne mogu naći odmora…”

Pa ja pitam:

 

Zašto nam se ponavljaju slična “negativna” iskustva? Zar nismo naučili neke lekcije, ili? .. Zašto nam se ponavljaju “loše” emocije? Zar se nismo naučili nositi s njima?

No prije nego dođemo do odgovora, da vas nešto drugo pitam:

 

Zašto nam se ponavljaju “dobra” iskustva? Zašto nam se ponavljaju “dobri” osjećaji? Zašto smo ponovno sretni?

 

A) zato jer smo to tako htjeli; mi smo za to zaslužni; volimo se osjećati dobro i ponavljati dobre osjećaje.
B) posrećilo nam se; Bog je zaslužan; dobra sudbina.

 

Razmisli o odgovoru, i onda se ponovno pitaj: Ako su se dobre emocije i iskustva ponovila zbog A) ili B) – vrijedi li to isto i za nepoželjne emocije i situacije? …

 

Što god vjerovali, i pozitivna i negativna iskustva se ponavljaju zbog istih razloga.

 

Ako vjerujemo da možemo utjecati na naša iskustva, ako mislimo da smo mi krivi, odnosno, zaslužni za određene emocije i događaje – onda to i jeste tako. I onda smo krivi / zaslužni i za “negativna” i za “pozitivna” iskustva.

Ili ako pak vjerujemo da je nešto sudbina ili da je to Bog tako htio – to vrijedi i za ono “negativno” i za ono “pozitivno”.
Ako sve dolazi od Boga, onda dolazi i ono što se nama čini negativno i ono što nam se čini pozitivno.

Unutar Boga ili “Tog Svega” nema diferencijacije. Sve je uvijek savršeno i sve je u svojoj ravnoteži.

 

[u trenutku kada sam ovaj tekst pisala prvi put, više sam zagovarala mišljenje pod A), a sada, kada su neke spoznaje u meni sazrele, nastavljam i nadopunjavam ovaj tekst]

 

Ništa dobro ili loše nam se ne ponavlja. Iskustva se samo dešavaju.

Mi smo ti koji ih opisujemo (doživljavamo) kao loša ili dobra iskustva, i mi smo ti koji tražimo sličnosti / razlike u njima pa nam se čini da se nešto ponavlja ili ne.

 

Sve je u svojoj ravnoteži, bilo da je za to zaslužan Bog, bilo da smo mi dio tog Nečeg Savršenog (gdje je sve i ništa, gdje prostor i vrijeme ne postoje).

Sve je u svojoj ravnoteži i to uvijek.

Nema disbalansa, nema stvari koje moramo popraviti, nešto na što moramo utjecati.

Sve je u svojoj ravnoteži i to uvijek jer se Bog brine za to ili jer smo mi dio tog Nečeg Savršenog (gdje prostor i vrijeme ne postoje, gdje sve samo jeste sve i ništa).

 

Za dublje razumijevanje ove teme, preporučujem meditaciju i/ili molitvu te čitanje literature iz (postmoderne) psihologije.
A ako poželite s nekime razgovarati o svojim iskustvima – slobodno se javite na individualno savjetovanje ili se priključite programu “Lakoća meditacije”.

Pin It on Pinterest

Share This

Share this post with your friends!