U komunikaciji,

jeste li se kada osjećali kao da vas nisu ni slušali? Bili su tamo ali samo kao da su čekali priliku da završite kako bi oni nešto svoje rekli…

Zašto je to tako, možemo li vidjeti kako se komunikacija stvara i održava, možemo li vidjeti i shvatiti svoje i tuđe potrebe?

 

 

Više puta sam slušala / čitala o dobroj komunikaciji i ispravnom načinu slušanja. Uglavnom se tu govori o tome kako bi trebali razvijati svoju pažnju i aktivno slušanje.

Dakle, slušati sugovornika bez prekidanja i bez da mislimo o tome što ćemo Mi sljedeće reći.
Kada razmišljamo o tome što ćemo mi poslije toga reći, zapravo samo tražimo u njihovom govoru nešto na što se možemo nadovezati ili tražimo nešto na što im možemo kontrirati. Slušamo samo s pola pažnje. I takav je razgovor više natjecateljski a manje opušteni razgovor.

No prije nego nastavim govoriti “po šabloni” i što bi “trebali” (kao što to pišu u nekim člancima) – da ja vas pitam – a kako vi pričate, i slušate?

Zastanite ovdje malo.

Zapitajte se koje su vaše potrebe kada pričate?

Zašto pričate?

 

Vrlo vjerojatno, kada pričate imate tu neku potrebu nešto reći – a zašto?

– Možda zato da biste provjerili svoje stavove

– da biste razumjeli bolje ono o čemu govorite

– da bi sami sebi utvrdili svoje stavove

– da bi sami sebi potvrdili ono što već mislite ili znate.

 

Rijetko kada pričamo a da nam nije potrebno nešto od navedenog.

Jednostavno trebamo čuti svoje ideje naglas, i – nekada smo više željni i voljni čuti samo Potvrdu o onome o čemu pričamo, a – manje smo voljni i spremni čuti protivna mišljenja i stav.

I je li to nešto loše?

Mislim da nije. To je ponekad jednostavno tako. To je jedna naša potreba.

 

Neke teme su nam veoma važne, željni smo o njima pričati, bolje ih razumjeti i pospremiti ih u vlastite ladice znanja/iskustava u mozgu. I da bi to ostvarili, lakše nam je kad nas drugi samo slušaju, bez prekidanja, i kad nam daju dovoljno vremena (i priliku) da se što bolje objasnimo.
Dakle, to je jedna naša potreba.

I kada imamo takvu potrebu – ako druga strana ne shvaća tu našu potrebu, pa impulzivno (prema svom osjećaju i trenutnom stanju) – odgovara tako da nam upada na činjenice (koje nama nisu bitne), nadovezuje se s drugim stvarima i ne dijeli naše osjećaje – je li to loše i ta osoba je loša?
Ili to možemo promatrati i na drugi način?
….

Tko je ta druga osoba, ima li i ona svoje potrebe? Može li nam ona sada dati punu pažnju i ono što bi mi sada htjeli?

Možda ona ne zna kako se osjećamo i ne vidi (čuje) odmah na prvu da mi želimo samo da nas se sasluša.

Možda i ona ima kao i mi potrebu da se neki njezini stavovi – upravo sada, u ovom razgovoru – čuju i potvrde!

Jesmo li svjesni te mogućnosti?!

Možda je upravo zbog toga, jako dobro kada u svojoj komunikaciji koristimo “direktan govor”.

A to bi bilo:

“Imam potrebu s nekime pričati, imaš li sada vremena da me čuješ?
Potrebno mi je samo da naglas kažem ono što osjećam / mislim. Nisam sada spremna da me neko razuvjerava u moje stavove, niti da mi daje savjete ili govori nešto treće. Samo mi je želja da me se čuje i da ja čujem samu sebe i onda da se bolje shvatim / prihvatim. Imaš li sada vremena za to?”

I ako osoba to prihvati – super.

A ako nema vremena sada za to (ili nije za to) – bolje da smo je to pitali i dobili iskreni odgovor. Inače ispada da pričamo bezveze i riskiramo da se zbog toga loše osjećamo te dobivamo osjećaj da nas drugi ne mogu slušati. A možda se samo radi o krivom trenutku. (Ili ipak i o krivoj osobi koja trenutno nema taj kapacitet da nas samo sasluša bez uplitanja i prosuđivanja).

Svakako, na nama je da jasno iskomuniciramo svoje potrebe.

Dobro je biti empatičan, razumljiv i težiti stalno boljoj i boljoj komunikaciji te boljem obnašanju jedni prema drugima.
Nije druga strana u krivu, nismo mi u krivu, već se učimo boljemu.

*Naslovna fotografija: Aarón Blanco Tejedor (Unsplash)

Pin It on Pinterest

Share This

Share this post with your friends!