Mir kojeg puštam da dođe

Danas, u šumi, preplavili su me neki ugodni osjećaji..
Zadovoljna sam sa životom kojeg sam imala. Mogu biti mirna. Nemam osjećaja da se u nečemu nisam dala ili da nešto nisam ispunila.
U svakom trenutku dala sam najviše koliko sam mogla tada. I putem “popravljala” sve što sam mogla.
Sada gledam na sebe mirno.

Tužno mi je sve ovo što se događa. I shvaćam ljude koje je strah. Shvaćam i ljutnju i bijes. Sve shvaćam.
S druge strane, ne odgovaraju mi sada pretjerani osjećaji straha. Osjećam da s njima nemam što za raditi.
Ovo su čudne i nepredvidive okolnosti.

I nit mislim isključivo pozitivno – “Ma ništa se neće dogoditi, ovo sve je jedna velika farsa”. Nit mislim da treba biti u strahu i pripremati se na sve moguće načine jer – “smrt treba izbjeći”.

Smrt se ne može izbjeći. Niti se može birati.
Mi mislimo da smo relativno važni ili posebni za svoju okolinu (ne za širu okolinu, već samo za onu užu bar). I s time što smo jednim dijelom, ili bar malo, posebni, mislimo da bismo trebali zaslužiti “lijepu i poznu smrt”.
Ali u prirodi, u prirodnom ciklusu života – svi smo mi isti, i “gruba smrt” nije drugačija od “nježne smrti”.

Ovo što nam se danas događa je nepredvidivog završetka. I dobro je biti u miru sam sa sobom.

Što još možeš napraviti da budeš sada miran?
Što te tješi? Što te veseli?
Uzmi si za zadatak da se veseliš sada što više, da si nalaziš razloge za zahvalnost. Da se prisjećaš prošlosti i lijepih postignuća.
Ako je tvoj strah sada neobuzdiv, muči te velika tjeskoba – javi se nekome. Nemoj kroz ovo prolaziti sam.

Nisi sam i ne moraš sam sve ovo osjećati.
Što god te sada obuzima – imaš izbora podijeliti to s nekime.

Evo, mene je prije hvatao strah, sada mi polako prolazi. Osjećam se stabilnijom i jačom nego ikada. Prošla sam više puta intenzivnije strah od smrti. Sada si više nemam što za zamišljati, kako će to biti, jesam li mogla još što napraviti, je li mogu i želim li još što sada napraviti?

Počela sam se češće ponašati – “Radim ono što me sada ispunjava. Dajem si dozvolu za emocije. Pokušavam ih shvatiti i pokušavam biti što bolja za sebe i za svoju okolinu”. I tako sam s vremenom “ispravila” mnoge stvari, u svom ponašanju i u stvaranju mirnoće u samoj sebi.
Vidim da nije potrebno da uvijek kažem svoje mišljenje. Vidim da nije potrebno da kažem sve. A vidim kako je lijepo i ugodno upijati događanja iz okoline.
Promatrati.

Osobito volim promatrati stvari u prirodi. Tamo sam najopuštenija. Ali i kada sam u gradu, pokušavam shvatiti i prihvatiti naše bivanje kao čovjek i sve ono što smo si kao ljudi stvorili.

Ovo društvo koje imamo – to smo si sami stvorili.
Postignuća koje imamo – to smo si sami stvorili.
Date su nam emocije, data nam je inteligencija i s time smo radili. Radili smo i stvarali u okvirima koliko nam je dato. A ono što je izvan tih okvira, to razumom mi ne možemo dokučiti.

Zanimljiva je ta naša znanost. Štošta smo “razumjeli”. Jedino ne znamo od kuda dolazimo i kuda idemo. Jer svijest nekakva postoji, ali ta svijest ne priča ljudskim jezikom i ljudskim razumom i ne da nam da ju uokvirimo našim umom.
Treba nam tu cijelo naše biće, tjelesno i netjelesno, da bismo osjetili to što naša svijest jeste. I onda kada je osjetimo – tada je ne opisujemo. Puštamo je da nas preplavi.

Dozvolite sami sebi da vas čista svijest preplavi.
Da se osjećate iskonski slobodni i u miru.
Nema te vanjske nemani koje vas može uništiti. Jer vi ste jedno.
Mi smo jedno.


“Mi smo Jedno i puštam strah da ode. Mir prizivam i dobro se osjećam.
Mir prizivam i dobro se osjećam.
Mi smo Jedno”.

Pin It on Pinterest

Share This

Share this post with your friends!