UVOD
Često čujemo: “Život je kretanje“. Što bi to značilo?
Život se kreće i stalno smo u pokretu. Događaju nam se situacije u kojima se dobro osjećamo, ugodne su nam. Nazivamo ih pozitivnim događanjima i pozitivne emocije.
Također događaju nam se i neugodne situacije, loše se osjećamo i imamo nekih problema. Tada pokušavamo otkriti zašto je to tako. Pokušavamo promijeniti svoje emocije a kasnije i to iskustvo kako bi nam bilo ponovno ugodno.
Negativne emocije pokušavam promijeniti u pozitivne. U lošim stvarima (situacijama) pokušavamo naći smisao, težimo k tome da se dobro osjećamo.
I od tud osjećaj da je život kretanje. Kretanje je to u našim očima. Izmjenjivanje je to ugodnih i neugodnih osjećaja i ugodnih i neugodnih događanja.
No je li se život uistinu stalno i samo kreće ili možemo reći i da se sve samo događa i sve jeste?
Koje je moje iskustvo?
Što mi se dogodilo dok sam tako tražila smisao?
POČETAK
Život je kretanje ali i sve već samo jeste. Postoji nešto što ljudi zovu prosvjetljenje, širenje granica naše svjesnosti. I ja sam to tražila.
Tražila sam što je to. Pokušavala sam se stopiti s Bogom, s tim nečim. Tražila sam što je to.
Pitala sam, molila sam se, umirivala svoj um i u potpunosti sam odustala.
Nakon što sam odustala, ostala je navika meditacije/molitve. I u jednom trenutku te meditacije – sve je nestalo i ja sam nestala zajedno sa svime.
Što se dalje dogodilo – ne znam točno opisati jer što god rekla bit će to samo polovično točno.
Je li mi se desilo prosvjetljenje, odnosno duhovno buđenje? – ne znam, samo znam da je život za mene od tada drugačiji.
Kako je izgledao moj život od tada i kako izgleda sada – mnogo je tu za ispričati.
Jesam li tražila ponovno prosvjetljenje nakon toga? – jesam i nisam, a desilo mi se nešto još ljepše – desilo se ukorjenje, spoznaja ravnoteže.
Doživjela sam samu sebe u drugom prostoru i vremenu. A ništa se nije događalo, ja sam vozila bicikl.
Nije bilo – “sjedim ispod stabla i padne mi jabuka”. Nije bilo – “ležim i ugledam svijetlo”. Nitko nije nešto posebno progovorio. Nisam izletjela iz tijela.
Pa što se onda desilo? – ništa, ja sam vozila bicikl ali nisam bila tamo. Prostor i vrijeme se stopilo u jedinstvo. …
Mogla bih tako reći da su za moj duhovni rast postojala dva ključna momenta – prosvjetljenje i ukorjenje. Razmak između njih je bio od više godina.
Namjerno neću ovdje pisati više o samom trenutku prosvjetljenja i osjetima i mislima koji se javljaju prije i negdje između “događanja”. Voljela bih pomoći demistifikaciji prosvjetljenja.
Jer nije to nešto što vi očekujete – To je još ljepše od toga.
Nije to nešto što se može ispričati – Pričanjem “događaj” gubi svoje značenje.
Voljela bih da i vi to doživite!
Nemojte mi pričati o tome kako ste doživjeli trnce, imali ste lucidne snove, kundalini energija vam se podigla, trebate nadići svoju karmu, ili ego vam smeta, postoje dobre i loše energije… Sve je to istinito i lažno.
A samo prosvjetljenje, odnosno duhovno buđenje, je nešto više od toga.
I nisam ja jedina koja je to doživjela. Sigurno je još mnogo vas, koji o tome pričaju i ne pričaju.
Ja sam do sada šutjela, a sada sam počela pisati kako bih to blagostanje koje osjećam podijelila s vama koji želite čuti i osjetiti.
I još ću nešto reći za kraj – Molitva i meditacija nisu dvije različite stvari.
Kako postoji Bog, tako i mi postojimo unutar Njega i toga Svega. I gdje smo mi a gdje je, odnosno tko je Bog – toga nema.
Zadržati poniznost i zahvalnost – to je umijeće koje se trenira.
Osjetiti se u potpunosti živim i biti dio Boga je nešto predivno.
Osjetiti se nezavisnim i slobodnim od Boga je isto nešto predivno.
Bit je negdje između.
Želim vam da uživate u svom življenju!
Kome je potrebna podrška u svemu tome – slobodno se javite na grupni program “Lakoća meditacije” ili na individualne konzultacije.