Osjećala sam se manje vrijednom i razdražljivo. I nitko nije bio kriv za to, a ja sam se ljutila na druge. Ljutila sam se na druge i na samu sebe. Razmišljala sam: “Pa kako mogu biti tako razdražljiva ..

“Kako mogu biti toliko osjetljiva i da mi sitnice smetaju. Zar nisam odrasla, zrela i razumljiva. Zar ne mogu premostiti te svoje osjećaje?”

 

Osjećala sam se slomljeno i bez energije. Mučile su me potisnute emocije. Emocije i sjećanja na kada sam bila mala i kada sam se osjećala zakinuta za nečiju pažnju.

 

Glasna obitelj, ja u sredini, starija kćer. Čak sam pomišljala da sam možda i posvojena koliko sam snažno osjećala razliku između sebe i brata i sestre. Nisu mi to bili baš neki veseli dani. I onda u školi uvijek nekako sa strane, bez prijatelja, nemam koga pozvati na rođendan… Ma dobro, nije sve bilo baš tako sivo.. Ali, ali ..

nesigurnost se bila uvukla duboko u mene.

 

I to (ne)naučeno pokazivanje pažnje i emocija u obitelji, to me isto mučilo. I to što je bilo normalno “glasno raspravljanje”, ..

ako nije bilo glasnog raspravljanja, onda nešto nije bilo u redu.

 

I tako sa svime time sam odrasla. S godinama sam se skroz oporavila. Postala skroz nezavisna i samopouzdana. U potpunosti sam znala biti dobra sama sa sobom, uživati u životu i raditi na vlastitim postignućima.

 

Sve do dana kada sam se vezala za jednu osobu koja mi je postala partner. Osebujna ličnost, uživam u njemu i sa njim. Ništa mi ne fali, ništa mi nije falilo. Sve dok odjednom ..

moj potisnuti osjećaj nesigurnosti i zakinute pažnje se razbudio.

 

I to ne samo da se razbudio. Već sam počela osjećati potrebu da budem ljuta, da se ponašam kao žrtva i da tako zatražim pažnju. “Pa to je najgori način traženja pažnje, pa on nije kriv, sve su to sitnice koje mi smetaju. Ja sam razdražljiva. Ne znam kako da se nosim sa svojim emocijama. Zašto mi toliko toga smeta ..

“Zašto mi toliko smeta njegova toplina i bliskost. Njegova osebujnost?”

Imala sam osjećaj da me muči nesigurni oblik privrženosti..

 

I onda sam stala. Osjećala sam se umorno. Znala sam nekako da je sve ok, samo još trebam naći način da mu kažem kako se osjećam i da samoj sebi oprostim za ono što se događa. ..

Trebalo je ostvariti prirodnu bliskost.

 

I shvaćala sam, nedostajalo mi je pažnje, osjećaj veće vrijednosti, odnosno osjećaj da sam jednako važna kao i on. Mentalno to jesam shvaćala a sada je još trebalo ..

emocionalno to integrirati u sebe.

 

Pričala sam sa njim. Bila sam sama sebi dosadna pričajući i puštala sam svoje emocije.
Sve dok mi cijela ta priča nije postala lagano smiješna. “Pa ovdje nema nikakvih problema”, zaključila sam. Napisala sam još ovaj tekst i osjetila puninu. ..

Izrazila sam se, proživjela svoje emocije, ostvarila bliskost i to je sve što mi (nam) treba.

 

Zvuči jednostavno i zapravo i jeste jednostavno.

 

To se zove život, život u obliku čovjeka.

Pin It on Pinterest

Share This

Share this post with your friends!