Kada izbacim iz glave sve ono što ne mogu i nemam, ostaje mi sve ono što mogu i imam.

Razmišljam, koliko toga sam htjela imati a sada nemam, sada ne mogu imati, sada ne znam napraviti.. Bilo je tu mnogo frustracija na putu osvještavanja. Bila sam nezadovoljna ali nikako da shvatim zašto i kako to da sam toliko nezadovoljna.. Kao da me je bilo sram reći naglas što je to što sam htjela, kao da ako to kažem da ću se osjetiti još više udaljena od toga što želim..

 

I onda sam krenula o tome razgovarati. Bilo je zamorno ali i vrijedilo je.

Kada izbacim iz glave sve ono što ne mogu i što nemam, ostaje mi sve ono što mogu i imam.

I krenula sam osvještavati svoje prave snage.
Ja nisam kao i drugi. I ne mogu ni ne moram biti uspješna na način kako su drugi uspješni.
Nekima se računa uspjeh po tome koliko imaju, gdje su sve bili, kako se oblače i prezentiraju, tko ih sve sluša, jesu li šefovi ili ne, jesu li poduzetnici, inovatori.. Ako si običan ne valja. I samo se to najviše plasira u medijima: uspješan, hrabar, zaradio, pobjednik, superman.. nema mjesta za običnost i za jednostavne poslove.. Tek se tu i tamo spomene nečiji život u prirodi, i to kao bijeg iz grada. I onda se i o tome piše s velikim zanimanjem. Izgleda kao da nema sredine. Ili si u gradu i moraš biti neka zvijezda poduzetnik ili si se maknuo i pobjegao u prirodu (jer izgleda jedino tamo možeš imati ugodan i jednostavan život).

Ja sam si pomalo osvijestila sve to. Te igre skrivača u ovome svijetu. Ne možeš pokazati tko si već se moraš izprezentirati tko si, staviti si neko lijepo odijelo i masku i tek onda se pokazati. I tako svi gledamo jedni od drugih ta odijela i te maske i živimo u izmišljenom svijetu koji je prepun nedostižnih ideala.

Ne mogu i nemam što i drugi, zato imam i mogu sve što mogu samo ja.

Pin It on Pinterest

Share This

Share this post with your friends!