[tekst kojeg sam napisala nakon potresa u Zagrebu]

Živi smo, imamo jedni druge, sada imamo jedni druge. Što još možeš oprostiti, što i koga još možeš voljeti, u čemu još možeš i želiš uživati.

 

   ….

I na kraju, kada izgubiš tlo pod nogama, kada te potrese, osjećaš da nemaš više kontrole.. “Ali, ali ja ću napraviti nešto bolje, evo mogu to i to popraviti..” Ali i dalje se trese i ne vjeruješ više svojim riječima. Nema više kontrole. Ne možeš utjecati na situaciju.

Plačeš. Živ si, ali nemaš kontrole.

 

I jednom kada ovo stane, a imaš osjećaj da će stati, ne znaš što te čeka dalje, da li nešto bolje ili gore, da li si zaslužio oporavak.

Oh, tako je krhko to naše postojanje.

 

I ne pričam tu samo o fizičkoj opasnosti za smrt, već i za opasnost da ostanemo bez dragih osoba, da nas snađe duševna bol, da živimo u strahu, da živimo u tuzi, da živimo u panici.. Svi ti načini života su bolni, i jednako su bolni kao i smrt sama. Zato kažem da je krhko naše postojanje.

 

I gledaš ostati pozitivan i jesi pozitivan. Smiješ se tokom dana, ne misliš na loše. I onda dođe noć, još jedan drhtaj zemlje, još jedna loša vijest, i u tebi se opet drma, trese.

Nema spasa, od osjećaja straha nema spasa.

Strah je psihičke naravi. Može li razumijevanje prirode straha u ovoj situaciji pomoći?

 

Mi se bojimo da li smo /dobri/, da li živimo ispravno, jesmo li kome naškodili.. I zaboravimo da

u prirodi nema dobrog i lošeg.

 

Sve se samo događa i mijenja svoj oblik postojanja. Nešto što je nekoć bio cvijet, sad je ubran cvijet i ubrzo će se pretvoriti u humus – hranu za ostale žive organizme.

 

Nešto što je nekoć bila životinja, sada je postala hrana za neku drugu životinju i kada i ta životinja umre, recimo prirodnom smrću, i ta životinja postaje nova hrana za druge sitne životinje i mikroorganizme.

Mi ne shvaćamo cijeli ciklus života i smrti.

Gledamo isključivo iz ljudske perspektive – što je to izgubilo život i sada će nama nedostajati.

 

U prirodi se ništa loše nije dogodilo, nešto što je bilo živo u jednom obliku, pretvara se u drugi oblik.

Priroda ne plače za umrlom životinjom, srušenom kućom ili stablom. To što je srušeno promijenit će svoj oblik.

Pa idemo i malo dalje, čak da i Zemlja izgubi svoj oblik, da se raspadne, to za svemir nije ništa loše, ta masa i energija koja je bila u zemlji pretvoriti će se u neke druge oblike.

Pa idemo i još dalje kako bismo shvatili naše krhko postojanje.

Mi ne postojimo oduvijek, mi kao ljudska vrsta.

Svemir je nastao (prema sadašnjim saznanjima) prije 13,8 milijarde godina, Zemlja je nastala prije 4,54 milijardi godina, živi organizmi su nastali prije 3,5 milijardi godina, a čovjek je nastao prije otprilike 2,3 milijuna godina. Mi ne postojimo oduvijek i jednom ćemo nestati i u nešto drugo se pretvoriti. Hoće li to biti loše? Je li je to loši događaj?

I ne možemo mi tu ništa napraviti, to će se dogoditi. Pa koliko god dobri bili i koliko god sada štitili svoje najdraže, zemlju i sve što se sjetimo da se štiti može.

Naše postojanje je krhko, naše psihološko postojanje u ovome ljudskom obliku je krhko.

Zato jedino što vrijedi štiti je – štiti našu psihu.

Imati razumijevanja prema onome što se događa. Biti svjestan naše smrtnosti.

prihvatiti svoje emocije. Voljeti koliko god je moguće.

Dobro se osjećati koliko god je moguće. Paziti na sebe. I živi smo, imamo jedni druge,

sada imamo jedni druge.

 

Što još možeš oprostiti, koga i što još možeš voljeti, u čemu još možeš i želiš uživati.

Ono u čemu još možeš uživati, uživaj, štiti to, a kada to izgubiš, nije to zbog tebe, to je

životni ciklus koji se odvija.

Pin It on Pinterest

Share This

Share this post with your friends!